Dvadeseti vijek Banjaluka

Nakon Prvog svjetskog rata Banja Luka je postala centar Vrbaske banovine, te je nastavila svoj razvoj. Tokom ovog vremena izgrađeni su Banski dvor, općina, gradski muzej i učiteljska škola. Za vrijeme Drugog svjetskog rata grad je 1941. okupirala njemačka vojska i on je ušao u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Za vrijeme vladavine NDH ugledne jevrejske porodice su bile deportirane u koncentracione logore u Hrvatskoj. Po ustaškim planovima Banja Luka je trebala postati glavni grad NDH. U isto vrijeme grad postaje jedan od glavnih centara partizanskog otpora, da bi 22. aprila 1945. godine grad bio u potpunosti i oslobođen.

Do 1963. godine, na prostoru današnje općine Banjaluka, postojale su još tri općine: Bronzani Majdan, Ivanjska i Krupa na Vrbasu, one su zatim ukinute i pripojene općini Banjaluka.

27. oktobra 1969. godine Banjaluku je pogodio snažan zemljotres, u kojem je veliki broj stambenih objekata bio u potpunosti srušen. Nakon generalne rekonstrukcije, koja je uslijedila poslije zemljotresa, kao i izgradnjom novih stambenih naselja u Banjaluci je došlo do manje promjene u demografskoj slici stanovništva. Migracija jednog broja Srba iz okolnih područja je unekoliko promijenila do tada jedinstvenu urbanu kulturu i bosansko-muslimansku tradiciju Banjaluke, koja je osim muslimanskog poznavala dijelom i katolički i jevrejski element. (Za više detalja vidi sekciju o demografiji)

Do 1991. godine Banja Luka je imala 150.000 stanovnika, te je bila drugi po veličini grad u Bosni i Hercegovini i najveća općina u Bosni i Hercegovini.

Tokom rat u Bosni i Hercegovini Banja Luka je bila mjesto najvećeg etničkog čišćenja u BiH, tokom kojeg su vlasti srpske vlasti iz grada i šire okoline protjerale oko 70.000 Bošnjaka i Hrvata. Nad njima je bilo provođeno sistematsko zlostavljanje, koje je podrazumijevalo intimidaciju, napade, hapšenja i protjerivanje iz vlastitih domova. Mnogi su bili ubijeni na kućnom pragu ili su jednostavno "nestajali". Efikasna birokratska struktura bila je uspostavljena, kako bi Banjalučanima Bošnjacima i Hrvatima omogućila da što brže napuste grad, a svoju radom stečenu imovinu ostave iza sebe novim stanovnicima, koji su umjesto njih upadali u njihove domove. Poslovni prostori i privatno vlasništvo Bošnjaka i Hrvata su bili konfiskovani, dok je većina otpuštena sa radnih mjesta. Kao produžetak intimidacije kao taktike etničkog čišćenja 1993. godine srpske vlasti su srušile i svih 16 banjalučkih džamija, vrhunskih spomenika kulturne tradicije bez premca na Balkanu, među kojima je bila i Ferhadija džamija, jedna od najljepših džamija u Bosni i Hercegovini. 1995. godine srpska zločinačka jedinica iz Srbije, Arkanovci, odvodi oko 2.000 nesrpskih muškaraca u obližnje koncentracione logore Manjača i Omarska. Mnogi Banjalučani srpske nacionalnosti, koji se nisu slagali sa velikosrpskom i nacionalističkom politikom, kao i oni koji su izbjegavali vojnu mobilizaciju i očajnu ekonomsku situaciju također su napustili Banja Luku. U isto vrijeme brojne srpske izbjeglice iz Hrvatske i dijela Federacije BiH su se naselili u gradu i tu pronašle svoj novi dom. Banjaluka je danas upravni centar entiteta Republike Srpske.

Danas jednu trećinu stanovnika Banja Luke čine izbjeglice. Srbi su u apsolutoj većini u gradu, a broj stanovnika je narastao na 195.000. 2001. godine u pokušaju da se postavi kamen temeljac za ponovnu izgradnju srušene džamije Ferhadije, kao simbola povratka Bošnjaka u Banja Luku, izbio je masovni protest srpskih nacionalista u kojem je jedan Bošnjak ubijen, a autobusi u kojima su došli Bošnjaci na postavljanje kamena temeljca su zapaljeni.