Dvadeseti vijek Banjaluka

Dvadeseti vijek Banjaluka

Nakon Prvog svjetskog rata Banja Luka je postala centar Vrbaske banovine, te je nastavila svoj razvoj. Tokom ovog vremena izgrađeni su Banski dvor, općina, gradski muzej i učiteljska škola. Za vrijeme Drugog svjetskog rata grad je 1941. okupirala njemačka vojska i on je ušao u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Za vrijeme vladavine NDH ugledne jevrejske porodice su bile deportirane u koncentracione logore u Hrvatskoj. Po ustaškim planovima Banja Luka je trebala postati glavni grad NDH. U isto vrijeme grad postaje jedan od glavnih centara partizanskog otpora, da bi 22. aprila 1945. godine grad bio u potpunosti i oslobođen.

Do 1963. godine, na prostoru današnje općine Banjaluka, postojale su još tri općine: Bronzani Majdan, Ivanjska i Krupa na Vrbasu, one su zatim ukinute i pripojene općini Banjaluka.

27. oktobra 1969. godine Banjaluku je pogodio snažan zemljotres, u kojem je veliki broj stambenih objekata bio u potpunosti srušen. Nakon generalne rekonstrukcije, koja je uslijedila poslije zemljotresa, kao i izgradnjom novih stambenih naselja u Banjaluci je došlo do manje promjene u demografskoj slici stanovništva. Migracija jednog broja Srba iz okolnih područja je unekoliko promijenila do tada jedinstvenu urbanu kulturu i bosansko-muslimansku tradiciju Banjaluke, koja je osim muslimanskog poznavala dijelom i katolički i jevrejski element. (Za više detalja vidi sekciju o demografiji)

Do 1991. godine Banja Luka je imala 150.000 stanovnika, te je bila drugi po veličini grad u Bosni i Hercegovini i najveća općina u Bosni i Hercegovini.

Tokom rat u Bosni i Hercegovini Banja Luka je bila mjesto najvećeg etničkog čišćenja u BiH, tokom kojeg su vlasti srpske vlasti iz grada i šire okoline protjerale oko 70.000 Bošnjaka i Hrvata. Nad njima je bilo provođeno sistematsko zlostavljanje, koje je podrazumijevalo intimidaciju, napade, hapšenja i protjerivanje iz vlastitih domova. Mnogi su bili ubijeni na kućnom pragu ili su jednostavno "nestajali". Efikasna birokratska struktura bila je uspostavljena, kako bi Banjalučanima Bošnjacima i Hrvatima omogućila da što brže napuste grad, a svoju radom stečenu imovinu ostave iza sebe novim stanovnicima, koji su umjesto njih upadali u njihove domove. Poslovni prostori i privatno vlasništvo Bošnjaka i Hrvata su bili konfiskovani, dok je većina otpuštena sa radnih mjesta. Kao produžetak intimidacije kao taktike etničkog čišćenja 1993. godine srpske vlasti su srušile i svih 16 banjalučkih džamija, vrhunskih spomenika kulturne tradicije bez premca na Balkanu, među kojima je bila i Ferhadija džamija, jedna od najljepših džamija u Bosni i Hercegovini. 1995. godine srpska zločinačka jedinica iz Srbije, Arkanovci, odvodi oko 2.000 nesrpskih muškaraca u obližnje koncentracione logore Manjača i Omarska. Mnogi Banjalučani srpske nacionalnosti, koji se nisu slagali sa velikosrpskom i nacionalističkom politikom, kao i oni koji su izbjegavali vojnu mobilizaciju i očajnu ekonomsku situaciju također su napustili Banja Luku. U isto vrijeme brojne srpske izbjeglice iz Hrvatske i dijela Federacije BiH su se naselili u gradu i tu pronašle svoj novi dom. Banjaluka je danas upravni centar entiteta Republike Srpske.

Danas jednu trećinu stanovnika Banja Luke čine izbjeglice. Srbi su u apsolutoj većini u gradu, a broj stanovnika je narastao na 195.000. 2001. godine u pokušaju da se postavi kamen temeljac za ponovnu izgradnju srušene džamije Ferhadije, kao simbola povratka Bošnjaka u Banja Luku, izbio je masovni protest srpskih nacionalista u kojem je jedan Bošnjak ubijen, a autobusi u kojima su došli Bošnjaci na postavljanje kamena temeljca su zapaljeni.