"Zavisnost ne može da stvori zadovoljstvo zato što, na kraju, zadovoljstvo prelazi uzlaznu liniju ushićenja i kreće prema smirivanju, dok zavisnost ostaje na vrhu uzbuđenja", piše Dejvid Ričo u svojoj knjizi "Kako biti odrasla osoba vezi".

Kako kaže autor knjige, zavisnost takođe liči na bezuslovnu ljubav, ali u zavisnosti se kačimo za drugoga, ali se ne povezujemo. U zrelim odnosima povezujemo se onako kako smo to radili i u prvim godinama. Ako je tada postojalo disfunkcionalno vezivanje, onda smo vjerovatno savršene mete za zavisničku vezu u kasnijim godinama.

Međutim, Dejvid Ričo upozorava: "Zavisnost sa sobom nosi još jedan problem: i odbijanje i prihvatanje pokreću nalet adrenalina, zato je zavisniku oboje podjednako uzbudljivo." Adrenalin nas preplavljuje i na dolasku i na odlasku, "odrađeni" smo čak i u trenutku raskida.

Od partnera možemo da dobijemo dozu čak i kada ga napustimo. Takva vrsta zavisnosti često prati pravilo "zavedi i povuci se", tvrdi autor.

Zavisnost o vezama ili seksu nikada nije jednostavna. Jedna strana može da bude snažnije privučena od druge, ali što je jedan poželjniji, to se osjeća voljenijim i posjeduje veći nadzor nad načinom kako će uzvratiti, ili uopšte neće. Takvoj bolnoj vezi jedna osoba kreće direktno, dok se druga utapa indirektnom uzorku zavođenja i povlačenja. Na pozornici nikad nismo sami, drugi glumac uvijek igra svoju ulogu, kaže autor knjige.

U zdravim odnosima se povezujemo, ali ne i vežemo. Možemo da posjedujemo samo ono što posjeduje nas. To vodi u veliku ironiju zavisničkih odnosa – vežemo se i zato "ne-imamo". Druga ironija skriva se u činjenici da se, što se više uzdamo u nekoga tražeći sigurnost, osjećamo manje sigurnima. Ponekad je strašno shvatiti koliko je uticaj na naš život i misli stekao partner. Ponekad reagujemo na "kontrafobičan" način, kaže autor, i približavamo mu se još više. Muškarci zavisni od žena pitaju: "Da li sam koristio žene da održim dio sebe za koji sumnjam da bi mogao da opstane samostalno?"

Zavisničke čežnje nisu sigurni znaci slabosti, bolesti ili nedostatka, kaže autor.

Svi smo mi kandidati. Činjenica je da neuzvraćena ljubav pojačava žudnju u odnosu. Zapravo, arhetipska tema zavisničkog vezivanja ponavlja se tokom cijele istorije.

Nismo sami u misteriji užitka s patnjom. Saosjećanje prema sebi i sagledavanje sopstvenih nevolja dobrodušno bez stida, osjećaja krivice ili zlobe, našoj će ljudskoj drami podariti srećan kraj, tvrdi autor.

Uprkos negativnim, zavisnost u sebi nosi i brojne pozitivne karakteristike.

Pa, kako piše autor knjige "Kako biti odrasla osoba vezi", u svojim zavisnostima otkrivamo gdje liježe naši dječji gubici, gdje su naše neostvarene potrebe, gdje nam je bol još neizlečena. Otkrivamo koliko su naše potrebe stvarno nezadovoljene, koliko smo ožalošćeni i odbačeni.

To je još jedan način kako zavisnost može da bude put do duhovnog buđenja – ona nam pomaže da otpustimo ego, naviku vjerovanja da nadziremo svoje emocije, želje i potrebe.

Bol zavisnosti, dakle, nije ni loša ni nekorisna. I napokon, zavisnost otkriva našu upornost, našu izdržljivost da dopremo do onog željenoga. Iako je objekat neprikladan, naš jednostrani fokus pokazuje da moramo da obratimo pažnju i posegnemo za sobom.

"Kakav sjajan ljudski paradoks – tragamo za onim što ne možemo da primimo od onih koji nisu to sposobni da nam pruže.

Očajnički se držimo onoga što ne možemo da stvorimo zato što mislimo da nam je potrebno", zaključuje Dejvid Ričo, piše T portal.