Adolf Hitler, netalentirani slikar iz mjesta Branau na rijeci Inn, kasniji vojni kaplar, pisac i njemački kancelar, bit će do kraja postojanja čovječanstva upamćen kao personifikacija zla.

Iza njega su ostali uništeni gradovi i države te milioni mrtvih. Jedan čovjek, naravno, nije mogao niti osmisliti, finansirati zlodjela takvog obima.

Sam Hitler bio je čovjek skromnog porijekla, skromnog obrazovanja i skromnih sposobnosti.

Njegov otac bio je činovnik, a majka domaćica. Završio je gimnaziju, gdje se posebno isticao u predmetima historija i geografija, ali je njegova ljubav bila crtanje.

Na njegovu žalost, nije prošao na prijemnom ispitu za umjetničku akademiju.

 

Bečki profesori su ga ocijenili netalentiranim, a njegove slike kopijama razglednica.

Ljut na profesore, mahom Jevreje, Hitler napušta Beč i seli u München, gdje će steći brojne pristalice. Za život je zarađivao držeći govore u cirkusu i pivnicama, te je za kratko vrijeme stekao veliku popularnost, veličajući slavnu njemačku prošlost i napadajući odgovorne za njemački poraz u Prvom svjetskom ratu.

Među ljudima koji su ga slušali, osim besposličara i sirotinje, bilo je i mnogo bogatih i utjecajnih ljudi, bankara i industrijalaca, koji će narednim godinama obilato sponzorirati i nacističku partiju i Hitlerovu vojsku.

Mnogi od njih bili su i čak bogati Jevreji. Hitler je imao simpatizere s obje strane Atlantika, kao i u mnogim zemljama Evrope. Neki od onih koji su ga podržavali stekli su ogromno bogatstvo i postali svjetski brandovi, koji danas vješto pokušavaju sakriti svoje veze s nacističkim režimom.

Hugo Ferdinand Boss: Hitlerov krojač

Kompanija "Hugo Boss" danas posluje u 110 zemlja i ima više od 6.000 prodajnih mjesta širom svijeta.

Prema "Wikipediji", kompanija je poslovnu 2010. okončala sa 185,9 miliona eura profita. Početak kompanije nije baš obećavao.

Njen osnivač Hugo Ferdinand Boss bio je krojač iz mjesta Metzingen kod Stuttgarta. U rodnom mjestu je 1924. osnovao krojačku radionicu, ali je posao išao slabo.

Njemačka je tih godina bila u teškoj ekonomskoj krizi, morala je plaćati ogromne odštete, a reichmarka kao valuta nije vrijedjela gotovo ništa. Tako je krajem dvadesetih godina Hugo Ferdinand Boss morao objaviti bankrot, ali sreća mu se nasmiješila. Godine 1931. postao je član Nacionalsocijalističke partije, te dobio poslove pravljenja uniformi za zloglasne SS trupe i Hitlerovu mladež.

Boss je mogao zadovoljno trljati ruke. Posao se povećao za deset, a profit za dvadeset puta.

Uniforme Hitlerovih trupa morale su biti kvalitetne, izdržljive i jeftine, što Fedinandu Bossu nije bilo teško postići, s obzirom na to da je imao dobru reputaciju kao proizvođač radnih uniformi.

Tokom tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka, Hugo Boss je reklamirao sloganom "Pravimo nacističke unofirme od 1924". U njihovim pogonima tokom Drugog svjetskog rata radilo je više desetaka francuskih i poljskih ratnih zatvorenika, u nehumanim uvjetima, bez odgovarajućeg smještaja i hrane.

Zatvorenici su nakon rata u svojim svjedočenjima tvrdili da su šefovi kompanije "Hugo Boss" bili zakleti nacisti. Sam Ferdinand, osnivač kompanije, nije poricao svoje veze s Hitlerovim režimom, ali je to pravdao situacijom da je "samo radio svoj posao".

To mu nije pomoglo nakon rata, kada je javno označen kao pomagač nacista, te mu je oduzeto pravo glasa i pravo na rad. Kompanija se čak javno izvinila žrtvama holokausta, te platila određene odštete žrtvama i njihovim porodicama. Želeći po svaku cijenu oprati svoj obraz, Hugo Boss je prošle godine izdao knjigu naziva "Hugo Boss 1924.-1945.", što je izraelska štampa ismijala naslovima "Hugo Boss se izvinjava, jer je naciste tako dobro obukao".

Ipak, i danas su modni stručnjaci saglasni da su, uprkos zlu koje su nanijeli, nacisti izgledali dobro u svojim unformama, čak bolje nego saveznici. Nije ni čudo kada se zna ko im je kreirao uniforme.

Henry Ford: Hitlerova inspiracija

U januaru 1914. Henry Ford je objavio da radnicima nudi osmosatno radno vrijeme i plaću od pet dolara na dan.

To je bilo dovoljno da se hiljade ljudi iz svih dijelova Amerike pojave u Detroitu i zatraže posao u "Fordu". O tome ko će dobiti posao brinula se posebna komisija, koju je imenovao lično Ford, a koja je imala pravo da ispituje svaki aspekt života kandidata za posao ili zaposlenika tvornice automobila.

Članovi komisije imali su pravo ući u njihove kuće bilo kada, znati sve o njihovom seksualnom životu, političkim uvjerenjima, o tome s kim se druže privatno i šta čitaju. Ova "komisija" bila je kasnije inspiracija Hitleru za njegovu zloglasnu tajnu policiju Gestapo.

Henry Ford nije vjerovao nikome, čak ni svom jedinom sinu Edselu Fordu, koji je tokom tridesetih i četrdesetih godina bio tek "pro-forme" na čelu kompanije "Ford Motor".

U ime Henryja Forda, tvornicom je čvrstom rukom upravljao bivši bokser Henry Bennett i njegova ekipa razbijača, koji su imali zadatak da uhode radnike, te na svaki način spriječe formiranje sindikata ili eventualne pobune radnika.

Bennet je službu sigurnosti u "Fordu" razvio do savršenstva, čemu se Hitler izrazito divio. Ono što je Bennet bio Henriju Fordu, to je Himmler bio Hitleru. Zanimljivo je da su nacisti imali veliku inspiraciju u časopisu "Dearborne Independent", koji je početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća izdavao upravo Henry Ford.

Članci u tom opskurnom izdanju bili su izrazito antisemitski nastrojeni, optužujući Jevreje za nemire i slaveći pogrome nad ovim narodom. Ford se kasnije pravdao da on nije imao ništa s člancima, ali je već bilo kasno, jer su članci stekli veliku popularnost u Njemačkoj, a Ford je postao omiljen među nacistima.

"On je bio moja inspiracija", rekao je Hitler, koji je čak držao Fordovu sliku na svom stolu, a odlikovao ga je čak i najvećim nacističkim odlikovanjem za strance.

Porsche: Hitlerov inžinjer

Njemačke tvornice do sredine tridesetih godina prošlog vijeka proizvodile su u pravilu velike, skupe limuzine, koje prosječan Nijemac teško da je sebi mogao priuštiti. Adolf Hitler, u želji da svoju zemlju svijetu predstavi kao prosperitetnu i naprednu, odlučuje stvoriti "automobil za svakoga".

Takav automobil trebalo je da bude lagan za održavanje, popravljanje i prostran za prosječnu nacističku porodicu. Za projekt je zadužen niko drugi do Ferdinand Porsche, već tada čuveni dizajner i automobilski inžinjer.

Hitler nije htio da njegov "narodni auto" pravi neka od renomiranih njemačkih tvornica kao što je BMW ili "Mercedes", htio je da projekt bude razvijen od početka. Tako je 01. jula 1938. osnovan grad imena "Stadt des KdF-Wagens bei Fallersleben".

Danas to mjesto znamo pod imenom Wolfsburg i sjedište je kompanije "Volkswagen". Ferdinand Porsche je za Hitlera uradio odličan posao s dizajnerske i inžinjerske strane, a Hitler je ponosno pokazivao "svoj" auto.

Gebelsova propaganda pozvala je sve Nijemce da kupe "bubu", pod plaštom "jačanja domovine". Milioni građana Njemačke nasjeli su na ovu podvalu i uplatili novac za automobil koji nikada neće dobiti, jer niti jedna "buba" nije isporučena.

Tek poslije rata, "buba" će izaći na ulice, ali je tokom rata služila kao njemačko vojno vozilo. Mnogi će kasnije tvrditi da "buba" nije dobila titulu "automobila 20. stoljeća" samo zbog toga jer je u njen razvoj bio uključen lično Adolf Hitler.

Na dan otvaranja tvornice "Volkswagen", 1939. godine, Porsche je postavljen za generalnog menadžera kompanije u čijoj upravi sjedile perjanice nacističkog režima.

Tokom rata, porodica Porsche aktivno se bavila proizvodnjom oružja za Hitlera, a Ferdinand Porsche je konstruirao tenk "tigar". Sve će se to porodici Porsche obiti o glavu. Francuzi će od Ferdinanda Porschea tražiti da za njih kontsturira "narodni automobil", čemu će se pobuniti francuski nacionalisti poput Jeana Pierrea Peugeota.

Zanimljivo je da je Ferdinand Porsche uhapšen u Wolfsburgu na svečanosti gdje je trebalo da se formalno sklopi posao s Francuzima.

Zajedno s Ferdinandom, uhapšen je i njegov otac, te bečki advokat, inače muž Lousie Porsche, Ferdinandove kćerke. Bez suđenja, otac i sin Porsche su proglašeni ratnim zločincima, te su morali platiti po 500.000 maraka ratne odštete.

Tokom 20 mjeseci zarobljeništva u Dijonu, Ferdinand Porsche nije sjedio besposlen, nego je za "Renault" stvorio automobil 4CV, preteču popularnog "renaulta 4".

Coco Chanel: Hitlerova špijunka

Francuska je 1940. bila ponižena na najgori mogući način. Poražena na bojnom polju, potpisala je kapitulaciju, a Hitler se sa svitom šetao Parizom. Porazu Francuske nije kumovala samo njemačka vojna nadmoć, nego i činjenica da je u velikoj mjeri francuska vojna, politička i društvena elita simpatizirala Hitlera. Izuzetak nije bio ni svijet mode.

Već decenijama traju rasprave o ulozi čuvene dizajnerice Coco Gabriele Chanel u tom periodu. Ona nije napustila Francusku i nastavila je živjeti "na visokoj nozi" u svom apartmanu u čuvenom hotelu "Ritz".

Osim Coco, u hotelu su mogli boraviti samo najviši nacistički funkcioneri. Prema nekim izvorima, Coco je tokom rata bila u vezi s 13 godina mlađim njemačkim tajnim agentom, koji joj je omogućavao boravak u hotelu "Ritz" i poslove s novim gospodarima Francuske.

U kartoteci njemačke tajne službe Coco je bila zavedena kao agent pod šifrom "F-7124" s oznakom "Westminster". Nakon rata pobjegla je u Švicarsku u strahu od hapšenja zbog saradnje s nacistima, ali nikada nije optužena, možda zbog toga što su se za nju založili britanska kraljevska porodica i Winston Churchill.

Fanta: Hitlerovo piće

Nije istina kako su coca-colu u Evropu donijeli američki vojnici tokom Drugog svjetskog rata. Ona je tu bila prisutna mnogo prije. Početkom rata, američke koka-kole nije više bilo u trgovinama niti se zbog nedostataka sirovina mogla proizvoditi, te su nacisti odlučili stvoriti svoje piće sličnog okusa.

Tako je nastala fanta, od riječi fantazija, a njen okus i izgled razlikovao se od kasnije fante orange. Zanimljivo je da je tokom dvadesetih godina "Coca-Cola" kao svoj simbol izabrala kukasti križ, a 1936. bili su sponzor Olimpijade u Berlinu.

IBM: Hitlerove mašine za uništavanje

Nacisti su s nestrpljenjem čekali popis stanovništa u Njemačkoj 1933., jer su nakon toga imali jasnu sliku o tome koliko u društvu ima "nepoželjnih elemenata" poput Jevreja i Roma.

Za takvo nešto bila je potrebna tehnologija, koji je već imao IBM, odnosno njihova podružnica Dehomag. Do Drugog svjetskog rata, Njemačka je bila drugo po značaju tržište za IBM, uz značajne investicije u novcu i objektima.

Mnogi Jevreji, znajući šta se sprema, po svaku cijenu su pokušavali sakriti svoje nearijevsko porijeklo, međutim, nacistička birokatija je uz pomoć IBM-ovog izuma - Holerith kartica, imala precizne podatke o svakom pojedincu, čak i generacijama unazad.

Brojne jevrejske porodice uzimale su njemačka prezimena i formalno preuzimale kršćanstvo, ali su bivale lako otkrivene.

Neki historičari idu dalje te optužuju IBM da je njegova tehnologija omogućila funkcioniranje koncentracionih logora kao što su Auschwitz ili Dachau. Tokom rata, Njemačka je konfiskovala IBM pogone, koji su pored mašina za računanje proizvodili i brojnu preciznu vojnu opremu.

Centrala IBM-a iz SAD-a ubirala je svoj dio profita iz ovih aktivnosti putem svoje švicarske podružnice.

Mutni poslovi porodice Rockefeller

Malobrojni su oni kojima danas nešto znači ime "IG Farben". Do Drugog svjetskog rata "IG Farben" bio je četvrta kompanija na svijetu, pored "General Motorsa", "US Steela" i "Standard Oila".

Kompanija je imala izuzetno bliske veze s nacističkim režimom za koji je proizvodila po zlu čuveni "Ciklon B". Nakon rata kompanija je rasformirana i od nje su nastali BASF, AGFA, Bayer i Hoechst. Glavni dioničar u ovoj kompaniji bio je američki gigant "Standard Oil", odnosno porodica Rockefeller.

Njemačka je većinu svog tečnog goriva uvozila, ali je posjedovala ogromne zalihe uglja. Zahvaljujući porodici Rockefeller, njihovim investicijama u istraživanje i vezama s "IG Farbenom", Nijemci su došli do tehnologije kojom su ugalj mogli pretvoriti u tečno gorivo za svoje ratne mašine.